Vrijeme umiranja za mnoge obitelji i prijatelje je vrijeme krize, straha i nesigurnosti. Možda i Vas brine odgovor na pitanje: «Što se događa kada umiremo? Mogu li ikako pomoći? Je li normalno da umirući govori kako već vidi umrle ljude? Što mogu učiniti u vrijeme njegovih posljednjih dana?»

Svaki čovjek se približava smrti na vlastiti način i tako svoje vrijeme umiranja čini jedinstvenim. Smrt je zato jedinstvena kao što je i svaki čovjek jedinstven. Nekima se teško oprostiti od svog tijela. Takvim osobama su potrebni mjeseci i mjeseci njege i potpore. Za neke je to lako. Zato je važno umirućem dati potrebno vrijeme za prolazak svojim putem smrti.

Uvijek moramo biti spremni prihvatiti način koji umirući za sebe bira. Trebamo istinski biti voljni pratiti ga, čak i kada razmišljamo na drugačiji način od njega. To je njegovo umiranje. Ne znamo niti na koji način ćemo mi tim putem ići.

Pri kraju života umirući čovjek ima sve manje tjelesne energije. Sve se više povlači iz javnog života, puno spava ili odmara. Više ga ne zanimaju novine, televizija, pa čak ni drugi ljudi. Više ne želi da mu u posjet dođu poznanici ili susjedi. U svojoj blizini želi tek par njemu bliskih osoba ili želi biti u potpunosti sam. To je vrijeme u koje se takva osoba u potpunosti odvaja od događaja iz vanjskog svijeta te se okreće prema privatnosti.

Na životu ga održavaju snovi, polusan ili razgovor sa samim sobom čime održava ravnotežu. Neki to čine sami u potpunoj tišini dok drugima više odgovara prisutnost neke druge osobe. Takva osoba želi u nama pronaći svoje mjesto, samog sebe, svoj život i svoja sjećanja. Upravo tišina vraća sva sjećanja toj osobi. Može se dogoditi da osoba počne povezivati događaje i pronalaziti smisao, a stare dugove shvaćati na drukčiji način.

Umirući inače spava više nego što je budan. Ponekad se čini da samo spava, no često razmišlja i obrađuje informacije. Okrenut prema svojoj privatnosti, umirući ima manju potrebu za razgovorom. Riječi su izgubile na važnosti. Važnija je postala tišina. Nastaje bezvremenost.

Ako se nađemo u ulozi njegovatelja, potpore koja se nalazi u tišini sa umirućim, i mi se možemo izdignuti iz svakodnevice, sudjelovati u bezvremenosti i okusiti dašak vječnosti.

Ponekad čovjekova nesigurnost može djelovati negativno. Umirućem naviru pitanja kao: «Koliko vremena mi je preostalo? Koliko ću još izdržati? Moram li još dugo patiti?»

Za Vas kao njegovatelja/icu to znači: «Koliko ću još morati podnositi taj teret? Koliko ću još izdržati?» Ili čak: «Kada će ta draga osoba biti oslobođena svojih patnji i boli?» To su misli koje nas možda zastrašuju, ali su potpuno razumljive i prirodne. Važno je da se Vi, kao njegovatelj/ica, brinete i za sebe, točnije, da pronalazite vrijeme za sebe i svoje prijatelje kako biste imali dovoljno snage za umirućeg.

Kada njegujemo umiruću osobu, često se opterećujemo do samih granica izdržljivosti. Čak i kada shvatite da imate više snage nego što ste mislili, vjerojatno ste svejedno vrlo opterećeni. S jedne strane trudite se oko praktičnih stvari, njege, organizacije, s druge pak strane opterećuje Vas neizvjesnost i pitanje kako će se razvijati situacija, hoćete li imati dovoljno snage, kao i strah od samog trenutka smrti.

Osim toga, umiranje u nama rađa razne osjećaje – tugu, strah, sumnju, ljutnju. Često tlo pod nama postaje nestabilno. Živimo u posve drugom svijetu.

I mi kao njegovatelji/ce trebamo pomoć i potporu. To može značiti tek nečiju pomoć u kupnji namirnica, pripremu objeda ili brigu za umirućeg kako bismo se mi stigli okrijepiti i skupiti snagu za dalje. Ponekad nam je potreban razgovor u kojem ćemo izraziti sve svoje brige i strahove. Nemojte se sramiti pitati za pomoć. Možda mislite kako sve sami morate obavljati. Ali pomoć možemo pružati samo ako je nama netko pruži i okrijepi nas. Obratite se prijateljima ili susjedima da Vam pomognu. Kada pitamo druge za pomoć, oni se često osjećaju važnijima te rado pomažu.

Kontaktirajte palijativni tim u vašoj sredini ili udrugu i tražite potporu. Ako ste vjernik, razgovor možete potražiti i kod župnika. Takvo iskustvo će Vam sigurno pomoći, opustiti Vas i utješiti.

Hranom unosimo energiju u naše tijelo. Jedemo kako bismo živjeli. Kada tijelo počinje umirati, prirodno je i da više ne traži hranu. Prehrambene navike se polako mijenjaju. Niti jedna hrana više ne prija. Ponekad se osjeti glad, a ponekad izostaje. Prvo se ne jede meso, a zatim i povrće te ostalu teško probavljivu hranu, sve dok se sa liste uklone sve prehrambene namirnice. Umirući jednostavno više ne želi jesti. Vama, kao njegovatelju/ici je teško poštivati takvu želju. Opterećuje nas misao «Pa ne mogu pustiti svog muža, svoju majku… da gladuje.» Osjećate se bespomoćno pred predstojećom smrti i pomišljate: «Umrijet će ako ne bude ništa jeo» ili «Ako se ne bude borio, još će prije umrijeti.»

No, u ovo doba života, sasvim je prirodno da čovjek odbija jesti. Tjelesna energija više nije potrebna.

Ponekad umirući uopće ne traži hranu, no zato ima veliku potrebu za pićem. Ukoliko nema snage piti iz čaše, unosite tekućinu žličicom. Pritom pripazite da napitak nije prevruć ili hladan.

Ako umirući više ne može gutati, pomoći ćemo tako da mu mokrom gazom ili kockicom leda vlažimo usta.

Umirući sve više spava. Ponekad se čak budi umoran. Ponekad slikovito priča o «drugom svijetu, o obali s druge strane rijeke». Gubi osjećaj o vremenu, ne prepoznaje sve osobe što za njih može biti posebno bolno. Ono što je tada važno znati jest da to stanje svijesti nije odraz odbijanja ili neprihvaćanja, već drugačijeg poimanja stvarnosti. Može se dogoditi da se osoba obraća Bogu i govori mu o događajima i ljudima koje Vi ne poznajete. Možda govori i o ljudima koji su već preminuli i zajedničkim susretima. Nemojmo im tada nametati našu realnost ili njihovu prihvaćati kao halucinaciju, nego pokušajmo biti dio njihove stvarnosti, slušati ih i razumjeti njihova iskustva. Takvo poimanje može proširiti i našu vlastitu stvarnost.

Ponekad je umiruća osoba nemirna, meškolji se po krevetu, trese rukama, radi pokrete ekstremitetima bez određenog razloga. To je pokazatelj da osoba gubi svijest i osjećaj za okolni svijet. Ako tada mirno sjedimo pokraj nje, govorimo joj da nije sama, osoba će se vjerojatno malo smiriti.

Nekoliko dana ili posljednji dan prije smrti, umirući iskoristi zadnju kap snage koja mu je ostala. Budan je, pri svijesti, ima snage za život, izražava želju za hranom, želi još jednom sjesti ili ustati.

U današnje vrijeme moguće je osigurati posljednje dane života bez boli. Unos morfija omogućuje bezbolniji život, posebno za oboljele od raka, a da pritom osobe ostanu svjesne.

Kako bismo pomogli umirućem da se ugodnije osjeća i zadrži svoje dostojanstvo, a pritom poštivali medicinsku preporuku, trebamo se brinuti za njegovu kožu, ugodno ga smjestiti te mijenjati položaj svakih par sati. Za ostale savjete slobodno upitajte liječnika i medicinsku sestru.

Navedene su tjelesne promjene koje su pokazatelj gubitka tjelesne snage:

• Pad krvnog tlaka.
• Promjena pulsa.
• Promjena tjelesne temperature. Zbog smanjenog dotoka krvi ekstremiteti mogu biti hladni. Pokušavajte zagrijati tijelo umirućeg tako da mu obujete čarape ili mu uz tijelo postavite termofor. Ponekad se umirući može pretjerano znojiti. Tada ga prekrijte tankom dekom ili plahtom.
• Umirućem više nisu tako često potrebne tablete protiv bolova.
• Promjena brzine disanja. Disanje se može ubrzati (do 40 udaha u minuti) ili znatno usporiti, sa dugim pauzama između udaha, toliko da pomislimo kako je to bio posljednji dah. Osoba može glasno disati, kao da ima otežano disanje. Moguće je i neujednačeno disanje, u nepravilnim vremenskim razmacima. U ždrijelu se može nakupiti sluz koju bi inače zdrava osoba iskašljala. Stoga umirući teže diše, kao da bi se mogao svakog trenutka ugušiti.

Sve te promjene disanja su tek privremene. Čovjek može danima disati na taj način, a da Vi istovremeno mislite kako je upravo udahnuo posljednji put.

Umirućem može pomoći ako mu glavu i trup nagnemo prema dolje.

• Za nas, kao njegovatelje/ice, može biti bolno i uznemiravajuće neprestano slušati nepravilno disanje. Važno je da mi sami duboko i pravilno udišemo te ponekad izlazimo iz prostorije kako bi smogli snage za dalje.
• Umirući ima specifičan miris. Kod ljudi oboljelih od karcinoma taj se miris javlja puno prije same smrti. Tada će pomoći mirisni štapići ili mirisne svijeće.

Neki ljudi padnu u komu nekoliko dana prije smrti. Mnoga istraživanja su pokazala kako čovjek dok je u komi može čuti. Čak i ljudi koji su doživjeli kliničku smrt pa su ponovo oživjeli, svjedočili su da su čuli prisutne. Osjetilo sluha je zadnje osjetilo koje odumire. Iz tog razloga, razgovarajte s umirućim kao da je potpuno pri svijesti. Iako leži u dubokoj komi, on čuje sve što mu govorite. Ako mu imate nešto važno za reći, slobodno mu se obratite. Nikako nije prekasno za reći «Žao mi je» ili «Volim te» ili bilo što drugo što Vam je u mislima.

Umirućeg možemo pratiti i na način da svoje disanje uskladimo s njegovim. Pritom može nastati međusobna duboka povezanost. Važno je smo mirni i ne remetimo ritam umirućeg, iako nam se trenutno čini da bi mu ta promjena koristila. Dovoljno je svoje disanje prilagoditi njegovom.

• Oči su potpuno ili djelomično otvorene, ali pogled je prazan. Djeluje kao da osoba gleda u daljinu.
• Usta su otvorena.
• Stopala, koljena i dlanovi su tamnije boje.
• Puls je usporen.
• Zjenice slabo reagiraju na svijetlo.
• Umirući više nije aktivan i ne reagira na okolinu.

Smrt nastupa pri prestanku rada srca i disanja. Dah koji se čini da je bio zadnji najčešće bude popraćen još jednim ili dvama udisajima.

Je li čovjek prihvatio svoju smrt ili nije? Često puta čovjek doživi trenutak pomirenja u kojem prihvati činjenicu da će umrijeti. Neke osoba taj trenutak osjete mnogo prije same smrti. Kod drugih to vrijeme nastupa kasnije, u zadnji čas, tik prije napuštanja tijela. To je promjena koju ne možemo objasniti ili razumjeti već samo naslućivati promatranjem promjena na licu umirućeg. To je promjena koja umirućeg uzdiže iznad svakog straha ili očaja. Iza njega su teške borbe, predati se umiranju je također bilo teško, no sada se na licu ocrtava samo sretan izraz. Ponekad se može primijetiti kako se osoba predaje smrti, a ponekad se taj izraz oslobođenja primjećuje tek nakon same smrti.

Neki ljudi imaju osjećaj krivnje ako se u trenutku smrti ne nađu pored umrlog, jer su možda morali telefonirati, jesti ili negdje otputovati. Tada pomišljaju: «Ostavio sam ga na cjedilu u najvažnijem trenutku, potpuno samog! Zašto nisam ostao? Kako to nisam predvidio?» Osoba najčešće umire kada ostane sama. Možda je tako osobi lakše umrijeti, na taj se način osloboditi od ovog svijeta i voljenih. Zaista: «Trenutak smrti pripada umirućem, to je njegov trenutak prijelaza u drugi svijet.» Ponekad nam je dozvoljeno biti uz umirućeg, svjedočiti trenutku smrti i prijelazu u drugi svijet.